Just a minute, while I reinvent myself.

Just a minute, while I reinvent myself.

понедељак, 15. јануар 2018.


Ti, koja si rođenjem otela talase morima,
Kroz još hiljadu oluja detinjeg sopstva
Sklopićeš oči,
tražeći čežnjive poglede
sa druge strane trepavica
Ili možda, tišinu
minulu na rubovima usana.
Znam.

U snovima govorićeš
Vestalkama sopstvenog plamena
najhrabrije reči
najtajanstvenije istine;
Jer pepeo i pustoš
- to je strah od buđenja!

Znaš li? svet je utaban
milionima prozračnih koraka

Znaš li? kružiti ne znači isprazno hodati
Lutati ne znači biti izgubljen

Ovom varljivom svetu ni Sunce ne može obećati
Istovremeno rađanje.
I ono samo zna
Ljupkost
iščekivanja svitanja
raznoličja mraka
neizvesnosti

Znaš li? buđenja su stvarna samo na javi.
Snovi su večni.

Znaš li? uzaludnost nije i bespuće

Iz tvojih koraka mogu nicati sekvoje.
Krotak je svet,
ako ga takvog poželiš

Znaš li? pronaći put znači iščeprkati hrabrost,
zaturene snove
najstrastvenije ideale

Pokloniću ti strpljenje
za sva Sunca koja nosiš pod srcem
I pokloniću ti veru u svitanja

Pokloniću ti vatru.

Pokloniću ti misao,

Reči su najuverljivija iluzija.

A ti,
ti si oduvek

Znala.

понедељак, 20. април 2015.

Acta , non verba

Osetiš li ponekad onu nadljudsku snagu? Pokretačku energiju nalik  lavini koja se sprema da pokori ceo svet pred sobom? Pomisliš li da su granice samo isprazan pojam sazdan od jedne neuspele zamisli? Pomisliš li da se može leteti, da se kilometri mogu meriti sekundama, da možeš žvakati oblake, da je „nemoguće“ nepostojeće… pa te odjednom pokoleba ona preka potreba da svoju voštanu kičmu potkrepiš kalupom od reči? I duh ti zataška neka metamorfoza u tuđu malenkost.
Nastaniš se u previše čovekolikoj realnosti, prigrliš jednostavnost, pa se istopi ona slabašna ikarovska konstrukcija što se naizgled mogla nazvati krilima. Znam.
Istrajnost je put kojim se ređe ide.
A kao samo još jedan čovek u nizu, potvrđujem da ljudi nisu baš skloni manje utabanim stazama.
Razuzda mi ova dokolica bezbroj sati.
Kroz nožne prste podignute uvis propuštam misli zakačene na povetarac, bespomično sedeći u fotelji.
Pomislim s vremena na vreme i da mi se koža stopila sa njom, pa trepnem. I pogledam ponekad u šake misleći da mogu prebrojati sve tuđe otiske na njima, a onda kada pokušam, baci me beznađe poznanstava  u lavirint bora. Polupuna čaša prolaznosti.
Pusta razmišljanja, a dela ni na pomolu. 

‘Cogito ergo sum’ i druge laži. 

Čuvaj to svoje sunđerasto "ja" od nemih kradljivaca vremena.







уторак, 1. јул 2014.

Čudno je kako nehotična sećanja navru u još manje željenom času.
Još je čudnije čovekovo stalno opiranje njima sve do tog sudnjeg trenutka.
Zbunjenost? Da,mislim da se tako može nazvati ono što nas pokoleba u našoj prividnoj istrajnosti.

Jutros,prepuštajući se čarima entropije, iznenada shvatih priču jednog svog starog poznanika, Maslačka.
Starog, kažem, jer bio je on naizgled poput onih ljudi kojima prilikom upoznavanja stegneš dlan svom snagom, a odmah zatim im zaboraviš ime.
Moj Maslačak, međutim, nije imao ruke. Nije imao ni oči, pa je, u prvi mah, bio prava misterija.
Prestala je ta njegova mističnost sa saznanjem da ni usta nema, a govori glasnije od svakoga.
Govorio je brzo (jer je uvek nekud žurio), vikao je, šaputao (kada je smatrao da tako treba), govorio je prekorno,nerazumljivo. Moglo se osetiti da mu se glas odista napunio vetrom. Govorio je i onda kada niko nije slušao.
Pričao je o svojim putovanjima, o životu, smrti, nebeskim telima. O pticama sa ogromnim krilima, o crvima, o svim željama koje je čuo. Sećam se da sam tada pomislio kako je to prevelika obaveza- pamtiti baš  svaku želju baš svakog čoveka. Premda nije rekao koliko ih je dotad ispunio.  Pričao je o večnosti tako samouvereno,kao da joj tačno zna početak i kraj.


Pričao je uporno,pa je slušalaca svakim danom bilo sve manje.
Ja ostadoh, mada, istini za volju,  jedini uzrok te odluke beše dokonost.

Ali,znate, slušanjem drugoga sve više postajete introspektivni, i osećaj često nije zadovoljavajuć. Stoga ja u jednom trenutku reših istupiti iz uloge pomnog slušaoca i gotovo svadljivim glasom počnem mu pričati o svom viđenju tog sveta o kome sam se naslušao. Mumlanjem je pokazivao da i on mene sluša, ali sam mogao osetiti onaj prekorni ton koji je koristio kada nešto ne odobrava.
Ljudsko je strpljenje poput vlasi trave. Dovoljan je samo dašak vetra da usplamsa čitavo polje”, rekao mi je. Nisam razumeo.
Pogledaj. Oslušni. Oseti. Osvrći se i kada si siguran da si u pravu”, rekao mi je. Nisam razumeo.
U naletu nedoumica, ponovo mu prepustih reč.
Pričao je opet o koječemu, pričao je o mislima, o upotrebi reči, pričao je u nedogled. Pričao mi je o ljupkosti dodira prsta i treptaja, kože i sunca, o širenju nozdrva tokom disanja. Pričao je o sistemu vrednosti, ali ja ništa nisam razumeo.
“Da ne govori on nekim dijalektom?” pomislih u nadi da ću opravdati svaku svoju konfuziju, ali ništa se nije desilo.

Kao što rekoh, nisam imao šta drugo da radim, te sam se svakog dana vraćao na isto mesto ne bih li od njega čuo neku novu priču. Na kraju krajeva, i zbunjenost je bolja od dosade.

Nazivao me je površnim, gordim, lenjim, sebičnim čak! Jedino me kurtoazija vukla za teme i održavala pred njim.
Nije java baš tako krotka” rekao mi je.
Shvativši da ga, proporcionalno vremenu provedenom sa njim, sve manje razumem, odustao sam. Otišao iz njegovog samoprozvanog sveučilišta ne pozdravivši se.

Godinama i godima kasnije razlagala se uspomena na njegove priče brže nego količina svetlosti pred suton.
Sve do danas, setiti se našeg poznanstva bila je turobna pomisao.
Sve do danas,kada su mi oči ispunila lica a reči besmisao. Kada sam konačno razumeo: maslačci ne umiru.
 

уторак, 24. јун 2014.



Jeste, postojim. Sada i ovde, u svetu koga šapat odavno proždrao, gde se više ne zna da li je danas danas, ili je juče sutra. I ti tu postojiš. Nemilice slažeš razloge u košnice.
“Takva mi je rutina”, kažeš mi.
„Ustani“, kažeš mi, ne znajući koliko su mi noge utrnule od silnog onog sedenja, čekanja. Zavidim ti na tako smelim koracima. Eto, priznajem. Ne viči, ustajem polako,ima vremena.

Pitaš me zašto postojim. I ja se pitam. I tebe pitam. Muk.
Pobegli nam odgovori u nedokučivo, odjurili u beznađe. Sad ćemo i mi za njima! Ne predaj se čarima zbunjenosti, ne omalovažavaj postojanje.

Sedimo tako,ćutke. Opet ti smelo ustaješ, na povodac vodeći za sobom crne oblake. Brnjicu im čak stavljaš! Kažeš: “ ‘Oće nekad da ujedu,pa ja da sprečim…”.
Nazirem ti ciničan smešak, tu, tačno pod levim okom.
Uđemo potom u našu skučenu sobicu, pa pričamo,pričamo. Poslužuješ hvalospeve na tanjiru, kao da ih imaš u izobilju, pa mi kažeš da se ne prejedem. Nisu dobri za želudac.

Šta želiš da postigneš? Nadvila se tvoja senka nada mnom, hoće da mi otme postojanje.
Miluje me jeza, svu mi kožu u tačke pretvorila, pa se smirim malo.

Kažeš mi: “Ne razmišljaj tol’ko, mali je mozak a golema planeta”. Kažeš mi “Otkriću ti tajnu. Neznanje je ključ tog “postojanja” što ga spominješ. Blažena je glupost, laže dogma” !

Ne znaš ti…
Mnoge su brave.

Kažeš mi: “Pokušavaš da dodirneš nebo, a i plafon ti je visoko”.
Ne znaš ti. Imam ja svoje merdevine. Dovoljno su one duge.


Eto, postade i ti šapat, najdalji eho straha.

понедељак, 9. јун 2014.



Hiljade je galaksija u univerzumu. U našoj- trista milijardi zvezda. Trista milijardi malih blistavih sunaca što svaki dan okružuju jednu jedinu planetu koja vrvi od života. U njoj- jedno jedinstveno 'JA'- čestica upakovana u slobodu da sa njom radimo šta nam je volja.
Al’ pomisli čovek da je sićušan u tom velelepnom svemiru. Da je sićušan čak i na sopstvenoj planeti; ipak ovde ima i nekoliko miliona drugih “JA”, premda ništa više ili manje značajnih od svake druge čestice.
 Ja postojim kao jedno malo, nevidljivo zrno zatrpano u beskrajnom prostoru. Obeshrabrujuća pomisao, zar ne? Da li zbog sopstvene gordosti uzrokovane tom mišlju da sam beznačajan, da me zvezde ne posmatraju sa onakvim divljenjem kakvim ja posmatram njih, ili zbog neizmernog strahopoštovanja prema tom beskraju, saznanje o mojoj malenkosti najednom mi izmakne tlo pod nogama, ostavljajući me oči u oči sa agonijom zbunjenosti.
Okuražiti se, drznuti se da promenim nešto, neki deo svog postojanja, deluje mi kao neostvariv, svetlosnim godinama udaljen cilj.
Kako promeniti išta, kada postojimo u vrtlogu ustaljenih ciklusa koji nijedna sila ne može promeniti? Kako promeniti išta, kada smo i sami sklop ponavljanja? Svaka naša ćelija, svaki njen delić svakog trenutka obavlja istu, predodređenu mu funkciju.
Sinteza, razgradnja, energija.
Kraj. Početak.
Sinteza, razgradnja, energija.
Sadimo drvo znajući da će svake godine procvetati u isto doba, dati plod u isto doba i odstraniti svoje listove u isto doba kao prethodne godine.
Gadno je breme ta navika.
Kako onda promeniti večni dan? Kako dodati 2, 3 ili 20 sekundi u jedan minut? Minut od iskona postoji kao minut, i njih tačno 60 će sačiniti sat, koji će zatim sačiniti dan, i sve će se ponavljati dok Sunce u svoj pasoš ne stavi još jedno putovanje po Začaranom krugu. Neznatan je uticaj ljudske malenkosti na to.
Kao večiti saputnici sede mi ova saznanja na ramenu, pokušavajući da me ubede u besmislenost mojih dela. Ne znaju da sam, kroz godine i godine posmatranja ovog sveta, i sveta u svojoj glavi, i svetova izvan našeg sveta, shvatio i da traženje smisla u tom besmislu i nije baš tako uzaludno. Ne znaju da sam već pronašao sebe u njemu. Ne znaju da svi mi,čestice i kosmičko zrnevlje, jesmo jedan nezamenljivi deo tog beskraja; da od svemira dobijamo po jedan kutak koji je,iako uzan i skroman, u potpunosti naš.

Tako se ja odlučih  zasvagda nastaniti u tom svom kutku na jednoj jedinoj planeti koja vrvi od života, u jednoj od hiljadu galaksija optočenih svetlom, shvativši koliko su ovde pogodni uslovi za život. Pređoh stotine svetlosnih godina u jednom uzdahu. Možda ovo maleno “ja” ipak ne može menjati prostor, vreme, univerzum i istoriju, ne može menjati životne procese. Kako god bilo, sa onim vulkanima koje imam u svakom svom atomu i pokretačkom snagom ostale prašine nalik meni, znam da mogu svojim postojanjem, svojim mislima, delima i odlukama biti neočekivana varijacija u večitim ponavljanjima, biti zrno značajnije od prosečne zvezde.




недеља, 13. април 2014.

Čuči mi još zima u grudima,ne mrda.“Sva sam se ukočila“ kaže.
Ma nije to razlog,znam...
Sledila mi sunce u zenicama,misli na zubima,
ništa me ne sluša,i pritom se pravda uspomenama! 
Al' navikne se čovek na sve.Plašim se samo,ozebšće mi srce.